Istarski palninarski savez

Pulski planinari prohodali IPP u 8 dana

Dolaskom babljeg ljeta 2018. godine, prorijedile su se planinarske i obiteljske
obaveze. Pulski planinari Dragan Drobnjak (60), Goran Kos (68) i Vladimir Rojnić (71),
koriste priliku za ostvarenje višegodišnjeg sna – obilazak Istarskog planinarskog puta (IPP) u
jednom neprekinutom pohodu. Nakon bezbrojnih planina u Hrvatskoj i okolnim zemljama,
konačno osam dana preko najljepših vrhova i vidikovaca vlastitoga zavičaja. Ili, kako piše u
vodiču i dnevniku IPP-a: “…od mora do mora po zelenoj Istri”. Oni su iskusni planinari i u
dobroj kondiciji. Ipak, 8-dnevni pohod je posebni izazov, pa uzbuđenja ne fali.

Pripreme su bile kratke, ali detaljne. U utorak 9. listopada pada zadnji dogovor. Nosi
se hrana za 2-3 dana a ostatak se naručuje kod dežurnog domara planinarske kuće Korita.
Goran je zadužen za jutarnji čaj/kavu/doručak, Dragan za toplu večernju juhicu, a Vlado za
rezervaciju noćenja, vođenje i zajedničku blagajnu. Preko dana, hrana je iz ruksaka, a piće iz
javnih slavina ili usputnih kafića.

U srijedu 10. listopada prijatelj ih dovozi u Crveni Vrh ponad Savudrijske vale. Tu ih
čeka Sveto Dušanić s planinarskim putokazom koji treba usput zamijeniti. Sveto je vrijedni
planinar iz Umaga i čovjek koji je najviše podmetnuo leđa za novu pl. kuću pod Žbevnicom.
Zajednička slika pred početnom tabelom IPP-a, ruksak na leđa i laganim tempom prema
istoku. Toplo jesensko jutro i tihi vjetrić s mora. Prekrasan osjećaj. Na prvoj kontrolnoj točki
KT1 Sv. Petar, kratka stanka. Upis u bilježnicu, utiskivanje pečata u dnevnik i zajednički selfi. I
tako će biti na svih ostalih 30 kontrolnih točaka, do Crne punte na istočnoj obali Istre. Poslije
odmorišta iznad solane Sečovlje, napušta se Parenzana i uspinje na visoravan. Tijelo dolazi
na radnu temperaturu, a 14-16 kila ruksaka već se pomalo osjeća. Do KT2 Markovac se
pažljivo hoda. To je zahtjevno kamenito bespuće, pa nema smisla već na početku uganuti
gležanj. Još jedan pogled na plavetnilo Jadrana i preko istarskog Ipsilona opet na
Parenzanu. Ručak (iz ruksaka), te pivo i kavica u restoranu “Lovac” u Kaldaniji. Iza Kaldanije
šumarci i vinogradi s ponekim slatkim neubranim grozdom. Na Parenzani ispred KT3 Buje,
dolazi im u susret Milivoje Topić, planinarska legenda z Buja i najzaslužniji za uspostavu
IPP-a 2006. godine. Časti ih s pivom u “Aquarius”-u gdje se pridružuje planinar Ljubo Žaja.
Oba nude pomoć, ako zatreba u nastavku. Lijepo je imati ovakve osobe na koje se možeš
osloniti. U predvečerje stižu u Triban. Noćenje je u hostelu “Parenzana”, prekrasnom
kulturnom svratištu u bivšoj školi. Lagana večera s juhom od gljiva (iz vrećice).

Prvoga dana su prošli 20,8 km, uz ukupno 500 m uspona i 320 m spusta.

U četvrtak 11. listopada ustaju u 5,30 sati. Jutarnja toaleta i doručak uz topli čaj.
Dopuna pitke vode, spremanje i polazak po planu u 7 sati. Vlado zaključava hostel i po
dogovoru ubacuje ključ u poštanski sandučić. Tek tada vidi da su planinarski štapovi ostali
unutra, pa ostalih 7 dana hoda oslanjajući se na priručni “mojsijevski” štap od akacije.

Markacije oko Tribana su potpuno izblijedile, pa je za povrat na IPP nužno zaviriti u
GPS uređaj s trasom IPP-a. Na stazi do KT4 Triban potpuno se razdanjuje. Slijede vlažna
polja i šumarci, sve do odmorišta na Stanici Grožnjan. Ovdje kratki predah i uživanje u
panorami Grožnjana, smještenog iznad terasastih maslinika. Poslije predaha prolaze kroz
tunel Parenzane, koju nakon kilometra hoda ostavljaju za sobom i uspinju se do KT5 Sv.
Juraj, uz ljupki istoimeni zaselak poznatoga istarskog političara. Utiskuju pečat u dnevnik i
ovoga puta preskaču lijepi vidikovac na samom vrhu Sv. Juraj. Slijedi spust na cestu za
Završje i prijelaz u šumu ispod Mlina, s pokojom zaostalom bobicom šumskog voća. Iza
prostranog Polja uzimaju predah na zidiću crkve Sv. Ivana. Ovdje će markacisti opet imati
posla u proljetnim akcijama – na ulazu u selo oznaka više nema, a na izlazu/spustu u dolinu
staza je potpuno zarasla. Kroz dolinu s izvorom Močila nogavice dobivaju impregnaciju od zemlje i već se osjeća umor. Po izlazu na cestu u Sv. Luciji sve popravlja prekrasna vizura
Oprtlja, sa zvonikom/kulom i drvoredom čempresa u podnožju, koja ih prati sve do sela
Laganisi.

Između Vižintini i Čabrnice nastupa prva veća kriza na IPP-u. Rameni mišići i tetive
su bolni, a lagana glavobolja signalizira opći zamor. Bacaju se na travu u hladovinu borova,
ručaju umjereno i odmaraju dok tijelo provari. Uzimaju prve doze Lekadola i magnezija u
prahu, što će ih nadalje češće pratiti. Goran i Vlado skidaju cipele i pregledavaju stopala,
nagovještaji žuljeva su tu. Goranu je dovoljno čvršće pritegnuti vezice, ali Vlado zaključuje da
novije lake gojzerice ipak nisu bile najbolji izbor. Na trenutak pomisli javiti supruzi da po
dežurnima pl. kuće Korita pošalje dobro ugažene gojzerice za sredogorje. No to mu se učini
kao prevelika gnjavaža pa odustaje. Samo ispire stopala, hladi ih na suncu i stavlja suhe
čarape – biti će valjda sve u redu.

Na izlazu iz šumarka ponad Čabrnice, po prvi puta se na obzoru pojavljuje cijela
Ćićarija, od Slavnika na sjeveru do Poklona na jugu, uz markantni Vojak u nastavku. Sve ih
to čeka u naredna tri dana. U seljačkom domaćinstvu “Tončić” zastaju, te osvježeni s mladim
vinom i susretom s lijepom gospođom koja ih poslužuje, kreću dalje s novim elanom. Kod
boćališta mijenjaju planinarski putokaz, koji Dragan nosi u ruksaku od Crvenog Vrha. Staza
se zatim spušta, najprije blaže pa strmije sve do ceste za Buzet. Ukazuje se i mlunska
visoravan na koju se danas još treba popeti, no zabrinutost ublažavaju prekrasni pogledi s
KT6 na dolinu Mirne te nešto niže na zamak Pietrapelosa i ušće Bračane u Mirnu. U
restoranu “Old River” na Mostu Bračana opet mali predah. Uspon do Maloga Mluna je
polagan i staložen, hoda se stopa za stopom. Teški ruksak ne smije zanositi, pri penjanju i
hodanju uz rub strmih pokosa lokalne ceste.

U predvečerje stižu u Veli Mlun, gdje će noćiti u apartmanima “Jakac”. Gospođa Orjana dočekuje ih ispred vinskog podruma i s čašom odličnog mladoga vina vraća ih u život.
Tuširanje, pranje rublja i večera. Ovaj puta uz laganu francusku juhu. TV se ne gleda. Prije
lijeganja, potražili su u selu malo domaćih jaja za doručak.

Drugoga dana prohodali su 27,5 km, uz ukupno 880 m uspona i isto toliko spusta.

U petak 12. listopada opet ustajanje u 5,30 sati. U nedostatku ulja, Goran prži
kajganu na kockicama maslaca iz ruksaka – ispada doručak kao u hotelima “Savoy”. Veli
Mlun napuštaju u praskozorje. Sve je tiho. Nakon crkvice Sv. Andrije dolaze na prijevoj s
kojega se u prvom planu ukazuje Žbevnica. Zrake izlazećeg sunca već počivaju na tom
istarskom Triglavu. Tako mu zbog sličnosti profila tepaju planinari. Spokojni i zadovoljni
spuštaju se lagano u Buzet. U Buzetu preuzimaju ključ od pl. kuće Žbevnica, griju se čajem u
kafiću WUS i obnavljaju zalihe u Plodinama. Naravno uz obavezni paket jaja i maslaca za
sutrašnji doručak a la “Savoy”, na koji su se navukli. Na IPP se vraćaju cestom za
željezničku postaju. Usput nekoliko Buzećana veselo pozdravlja iz vozila. Koraci po asfaltu
su teški, već su nekoliko kilometara na njemu. Tek u hladovini i svježini šume iznad sela
Majcani ponovno se vraćaju u normalni ritam kretanja. Pred željezničkom postajom Buzet,
nad stazu se odjednom nadvilo stablo koje se lomi pod teretom mirisavih jabučica. Uzimaju
samo one koje su pale na travu do staze. Peru ih i kušaju na javnoj slavini/cisterni uz KT 8, a
ostatak pakiraju za večerašnji kompot. Lagano se uspinju strmom vijugavom stazom na
Raspadalicu. Tu bacaju posljednji pogled na buzetsku kotlinu. Ovo je konačni oproštaj od
kafića i civilizacije te prijelaz u pravo planinsko područje. Na visoravni pred Slumom,
Žbevnica je sve bliža. Sjeverno od nje već se raspoznaju Muzari, Špičasti vrh i slovenski
Kavčič. Na ovom dijelu staze, oraha na sve strane. Goran povremeno zastaje i puni
džepove, iz kojih danima poslije krcka i nudi. Stoga dobiva nadimak “orašar” (za internu
uporabu).

U Slumu je podnevna siesta. Tu ih obraduje ponovni susret s višestoljetnom lipom, ali
ponajviše odmorište servisa “Posedel Auto” (stol, klupe). Konačno ručak i zasluženi odmor.
Poslije podne se lagano uspinju ka Brestu, kroz tihu osunčanu zlatno-smeđu šumu. Na stazi
za trenutak razmijene pogled sa srnom, koja odskakuta svojim putem. U Brestu poprave
planinarski putokaz, osvježe se vodom iz javne česme i ubrzo su u planinarskoj kući pod
Žbevnicom. Još je sat vremena do zalaska sunca, pa nastoje obaviti što više posla, kako ne
bi bez potrebe praznili baterije sunčanih kolektora. Dragan i Goran kuhaju juhu i kompot, a
Vlado pregledava stopala. Katastrofa! Nedostatak vazelinske kreme za pred polazak, cijeli
dan u istim čarapama i broj veće cipele čine svoje. Nokat na desnom malom prstu odvojio se
od podloge, a na oba stopala raste nekoliko opakih žuljeva. Sve je bolno. Sada najprije
pažljivo pranje i dezinfekcija s First Aid sprejem. Mali prst se odmah bandažira s najvećim
Compeed flasterom, žuljeve se buši i istiskuje. Ujutro će i na njih doći flasteri. Još Neofen
plus gel za ublažavanje bolova i čiste čarape za noćenje. Prekrasni zalaz sunca kroz prozor
pl. kuće i topla hranjiva večera, vraća svima snagu i raspoloženje.

Treći dan su prohodali 20,7 km, uz ukupno 1050 m uspona i 470 m spusta.

U subotu 13. listopada probudili su se odmorni i čili. Spavanje na madracima u suhom
potkrovlju pl. kuće bilo je udobno. U 7 sati već se uspinju i ubrzo su na Žbevnici, kod vršne
oznake 1014 m. Visina od 1000 metara, planinarima je neka psihološka granica. Tu je zrak
već pun kisika, magla vrlo rijetka pojava a vidici daleki i nezaboravni. Problemi su daleko u
dolini, a osjećaj slobode potpun. Duša se smiješi i pjeva sama od sebe. Na blagom spustu
istočnom padinom Žbevnice, učvršćuju poneku rasklimanu štapnu markaciju, postavljenu u
jesenskoj akciji. Ispred njih su još u sjeni vrhovi Gomila, Vršić i Mocvil. Na njima srećom
nema nekoć planiranih vjetro turbina. Nakon prijelaza lokalne ceste nailaze na nekoliko
grmova slasnih bobica drenjine. Goran i Vlado se bacaju na poklonjene vitamine. Dragan
kao gradski dečko, samo kuša. U Trsteniku uzimaju stanku. Posljednji njegov stalni
stanovnik nedavno je preminuo, ostali dolaze samo vikendom. Prije uspona zastaju kod
spomen ploče pred crkvom. Niz imena ubijenih od Nijemaca 1944. godine. Počivali u miru.

Na visoravni iznad Trstenika, pred njima je stalno panorama jugozapadne Ćićarije s
Vojakom u daljini. S uspona na Gomilu pogled je na Rašporu, a dolaskom na vrh ukazuju se
poprečne doline u jutarnjoj magli i stožasti vrh slovenskog Snežnika na obzoru. Laka koraka
spuštaju se u Račju Vas i za sat i pol su u dvorištu Tome Akelića. Ručak s planinarskom
legendom uvijek je radostan – Tomo sipa šale na svoj i tuđi račun. Slijedi povratak na IPP i tu
za Vladu počinje pravi test fizičke izdržljivosti. Strmi uspon na Orljak se otegnuo. Po
planinarskom pravilu, kao najslabiji on hoda prvi. Stopu za stopom, vrlo polako i jednolično.
Ipak, tu i tamo uzdiše kao Hidalgo na utrci kroz arapsku pustinju. Spontano se prihvaća
recepta s dugih planinskih tura – molitve srca ruskog hodočasnika (Marko 10,47b). To ga
uvodi u meditaciju, bol i vrijeme prelaze u podsvijest i uskoro su na vrhu. Ovdje zahvaljuje
Draganu na pažnji, poticajima na predah uz gutljaj vode, pa čak i ponudi da zakratko
preuzme ranac. Goran nema takovih poteškoća, samo su ramena bolna od ruksaka.

Spust na veprinačku cestu i put do Korita prolaze u sve lakšem tempu. Na raskrižju
istočno od Orljaka pričvršćuju srušeni planinarski putokaz na pravo mjesto. Stol i klupe kraj
kuće Progon su prilika za zadnji predah te s prvim sumrakom stižu u planinarsku kuću Korita.
Subota je i kuća puna planinara. Vlado pokušava srediti stopala. U tome baš ne uspijeva, jer
mu nečiji vučjak stalno krade gojzerice. Konačno se smještaju u sobicu dežurnog domara,
gdje će noćiti. Topla kalorična maneštra i pivo za večeru, vraćaju snagu i raspoloženje. Noću
je pretoplo i ne spava se najbolje. Cijela sobica hrče, a hrkomlata nigdje.

Četvrti dan su prohodali 24 km, uz ukupni uspon 1280 m i spust 1080 m.

U nedjelju 14. listopada ustaju u 5 sati. Nakon čaja s keksima na trijemu, pozdravljaju
se i zahvaljuju odličnom domaru. Medo, kako ga svi zovu, vjerojatno posljednji put dežura na
Koritima. Uskoro nažalost, uz mnoge vrijedne Uljanikovce, odlazi na rad u neko talijansko
brodogradilište.

U 6 sati penju se na Brajkov vrh s čeonim lampama. Po silasku dopunjavaju vodu na
izvoru Korita i kreću put Planika. Na Škrljavniku se već razdanilo. Bacaju pogled unatrag na
Brajkov vrh i Županj vrh, te ulaze u bukovu šumu. Tišinu šume prekida povremena zvonjava
mobitela. Dragan, kao najmlađi, svakodnevno usput još rješava mnoge stvari. Goran
povremeno pita za zdravstveno stanje supruge, dok Vlado samo uvečer javlja SMS-om:
“Stigli tu i tu, sve OK”. Pred završnim usponom na Planik nailaze na prostrano područje, koje
su šumari posjekli do neprepoznatljivosti. Pazinski planinari obnovili su markacije, pa
snalaženje nije problem. Uskoro prolaze niz markantnih vrhova sa sve ljepšim vidicima:
Veliki Planik, Mali Planik i Ošalj vrh. Ovaj posljednji, može se uz Vojak i Žbevnicu zasigurno
uvrstiti među najljepše vidikovce u Istri. Za bistroga vremena ili iza oluja, osim Kvarnera s
jedne strane, može se s druge strane ugledati i plavetnilo tršćanskoga zaljeva.

Na Poklon stižu u 13 sati. U planinarskom domu PD Opatija dežuraju Ratomir i
njegova gospođa. Kao uvijek, ljubazna i uslužna ekipa za gladne i umorne planinare. Ruča
se u hladovini preko puta, a zahvaljujući gospođi iz doma, za desert se pojavio i odličan
kolač. Uspon na Vojak po istoj formuli kao i za Orljak – stopa za stopom i Marko 10,47b.
Vrijeme hoda ispada 50% veće od službenog, ali to je za ovakve pohode normalno. Na
najvišem istarskom vrhu samo pokoji planinar, većina je već sišla i negdje ručaju. Prolazno
vrijeme je dobro, te si dopuštaju smireni silazak na Sedlo. Pogledom zaokružuju istarski
poluotok, južni greben Učke koji ih čeka i more što svjetluca u daljini. Na Sedlu skreću ka
Lovranu i vrlo pažljivo silaze strmom stazom. Na planinarskom putu broj 662 Vlado se opet
savjetuje s GPS uređajem i uskoro su u Babinom skloništu. Lijepa drvena kućica s dva
ležaja, nažalost trenutno bez madraca. TV emisije o preživljavanju u prirodi savjetuju priručni
ležaj od sitnoga granja, ali oni nemaju volje ni snage za to. Goran se penje na poluzatvoreno
potkrovlje vanjske nadstrešnice i vadi vreću za spavanje, dok se Dragan i Vlado pokušavaju
što bolje smjestiti u kućici. Nakon prvoga sna bude se drhteći na 7-8 stupnjeva. Spašava ih
aluminijska folija iz standardne planinarske opreme. Ostatak noći traže što bolji položaj na
tvrdoj podlozi i pred jutro upadaju u polusan. U neko doba začuju lavež pasa u blizini.

Peti dan su prohodali 20,1 km, uz ukupni uspon 1120 m i spust 1140 m.

U ponedjeljak 15. listopada prekidaju noćnu muku i ustaju u 5 sati. Najnužnija toaleta,
pakiranje i polazak po mraku s čeonim lampama. Kroz Malu Učku imaju zbornu pratnju
ovčarskih pasa OPG-a Maliki. Na javnoj slavini u donjem dijelu sela dopunjava se voda, koja
mora biti dostatna do Plomina. Oblačno jutro i miris vlage u zraku nagovještavaju južinu.
Tijelo se ugrijalo, glava razbistrila i lakše se hoda. U uvali pred raskrižjem IPP-a i odvojka za
Perun pase krdo konja. Ima i ždrebadi. Preko grebena Balin popravljaju pokoju štapnu
markaciju. Dosta rano stižu na prijevoj Bodaj i odluče ručati na trijemu kućice “Zemaljski raj”.
Vlado potom uređuje stopala – dezinfekcija, posljednji Compeed flasteri i duple čarape.
Možda stopala neće toliko plesati, pa će bolovi biti manji. Trijem kućice ostavljaju uredno,
zatvaraju dvorišnu lesu i kreću dalje. Na razglednom platou iznad kućice je kameni stol,
klupe i lijepi Gospin kip na visokom kamenu. Sve je djelo gospodina Josipa Mohovića iz
Mošćeničke Drage, kao zahvala za uspješni poduzetnički i obiteljski vijek. To potakne Vladu
na unutarnju molitvu Gospi, da ih očuva od kiše i mokrih stijena na grebenu Šikovca i Sisola.

Ubrzo prolaze uz vršnu oznaku Brguda. Na stazi do Kremenjaka povremeno se
spušta rosulja, a izmaglica priječi pogled u daljinu. Spust iza Ozrinja se odužio, pa dolaskom
na prijevoj Prodol predahnu na travi ispod dalekovoda. Dragan i Vlado su bivši HEP-ovci, pa tinjavo izbijanje na izolatorima u njima budi nostalgiju na mlade dane. U podnožju Šikovca
pažljivo ispituju oštri greben kote 658 m – stijene su suhe, sve izgleda OK. Ohrabreni time,
odbacuju varijantu obilaska Šikovca i Sisola istočnom protupožarnom cestom. Slijede dva
sata pažljivog hoda/skakutanja od stijene na stijenu, često uz poveću škrapu ili provaliju.
Odmor je samo ispred Provrtenice – prirodnog otvora u stijeni, na raskrižju gdje se IPP
uklapa u Labinski planinarski put (LPP). Ovdje će na cijelom grebenu također biti puno posla
za markaciste u idućim akcijama. Sve treba generalno urediti (prosjek trase, markacije, vršne
oznake i kutije). Napuštajući južni dio Sisola počinje sitna kišica. Stijene su učas mokre, ali
travnati dio staze već je tu. Hvala ti Gospo od Brguda.

Staza uz Bukovo i Kalić nikad duža. Na Zatrebu skreću desno, na lakšu varijantu
protupožarnom cestom. Već je prošlo 18 sati pa u restoranu “Dorina” mobitelom naručuju
večeru. U Plomin stižu oko 19,30 sati. Svjesni svojih robinzonskih mirisa (4 dana bez tuša,
samo vlažne maramice) žele objedovati na terasi. Gospodin Loris ne želi čuti, već im daje
najbolji stol u sali restorana. Po Goranovom izboru, na stol dolazi XXL porcija lignji s
pomfritom i piva/vino, a kuća časti s kremšnitom. Pravo blaženstvo! U Plomin Luku se
spuštaju bez problema s čeonim lampama. Noćenje je u sobama “Bernik”, gdje ih čeka
gospođa Zdenka. U 21 sat u dvorištu kuće otresaju lišće sa sebe i ostavljaju štapove.
Konačno opet topla voda i tuš.

Ovaj šesti dan je definitivno najzahtjevniji. Za 24,8 km puta, uz ukupno 800 m uspona
i 1790 m spusta, trebalo im je 15 sati hoda – prosječno 1,65 km na sat.

Već se nazire kraj, pa me nekako vuče da ovaj planinarski putopis dovršim pišući u
prvom licu. Dakle Goran, Dragan i ja (Vlado), u utorak 16. listopada budimo se u 6 sati.
Jutros pada kompletna njega (brijanje, kreme, dezodoransi), zatim pakiranje i silazak na
doručak. Gospođa Zdenka kaže da smo posljednji gosti ove sezone i sa smiješkom
zahvaljuje što smo joj noćas ispilili par metara drva. Odgovaramo: “Za cijenu ćemo lako –
ljudi smo!” U 7 sati već hodamo. Danas je kratka tura i ne žurimo nikamo. Prolazimo uz
termoelektranu, pa ispod transportne trake ugljena na makadamsku cestu. Na zavoju
serpentine biramo lakši put, preko izumrlog sela Veselici. Do vrha Standar izgleda lako, no
ipak je tu 474 m uspona tj. samo 5 metara manje nego od Poklona na Vojak. Vrijeme se
poboljšava, što nam diže raspoloženje i olakšava uspon. Na Standaru po običaju pečat u
dnevnik, zajednički selfi i predah uz voćku iz ruksaka. Tu nas sustiže domaći treker u pratnji
svog četveronožnog ljubimca. Obrazlažemo ukratko našu punu planinarsku spremu i
rastajemo se uz njegov: “Svaka čast!” Nastavak IPP-a preko sela Vicani pa sve do lokalne
ceste za Gornji Rabac, prava je idila. Tek oštri spust na županijsku cestu za Rabac vraća
nas u planinarski ambijent. Dragan i ja čudimo se Goranu koji obilazi veliku prevjesnu stijenu.
Ta građevinar je – cijeli život gradi cestovne usjeke i pokose.

S teškim ruksacima ne želimo riskirati skliznuće po vlažnoj strmini uz sajlu, pa
izabiremo lakši put broj 732 do nogometnog igrališta Rabac. Tu ručamo na toplom
podnevnom suncu, uza zid svlačionice. Do trga u Labinu dižemo se po pješačkoj Sentoninoj
stazi. Staza je u nadležnosti lokalne samouprave i turističke zajednice. Njezina oronulost i
takoreći presušeni potok Pećina, svemu daju otužni izgled. Na terasi “Velo kafe” skidamo
ruksake i naručujemo piće. Oko nas turisti i obitelji s djecom. Žene imaju lijepe frizure i svi
fino mirišu. Opet smo u civilizaciji! Ne možemo dugo odmarati da se mišići ne ohlade, pa
produžujemo šetalištem ka groblju i uskoro smo u zaseoku Lovronci. Tu nas u svom
apartmanu ugošćuje gospodin Ivan Batičić. Nakon tuširanja selimo u prostranu konobu, s
vatrom koja pucketa na ognjištu. Stižu i Draganovi prijatelji: Drago, Robert i Aleksandar.
Aleksandrova mama skuhala je oveći lonac jote, po receptu naših baka, te vegetarijansku
paštašutu za Gorana. Na stol dolazi još mlado vino i domaći kruh. Jedemo polako, toplina se širi u nama i umor nestaje. Osim Gorana, svi smo bivši ili sadašnji HEP-ovci. G. Batičić
kazuje zanimljivu povijest svojih predaka, koji su pred stoljeće i nešto doselili iz Lovrana i
osnovali ovaj zaselak. Ostali se prisjećaju uzbudljivih doživljaja s raznih planina, a nas troje
rado dijelimo svoja iskustva s dugog hodanja po IPP-u. U neko doba dižemo se za odlazak
na počinak. Prije toga želimo podmiriti račune, ali nitko ne želi čuti o tome. Usnuli smo
zahvalni ovim divnim ljudima, koji su nas ugostili kao da smo sišli s Everesta. “Ko to more
platit?”

Sedmi dan prohodali smo 16,6 km, uz ukupni uspon 870 m i spust 820 m.

U srijedu 17. listopada dižemo se u 5 sati. Goran sprema čaj i pakiramo se pomalo
tužni – ovo nam je posljednji dan. U 6 sati već hodamo s čeonim lampama. Kućni pas ispraća
nas dio puta do glavne ceste. U nastavku se niže kilometar za kilometrom, sve bez većih
poteškoća. Osim kroz selo Bartići i iza Kandelova. Tu nas razboliše vratovi od stalnog
okretanja unazad, na predivnu panoramu prijeđenih vrhova, sve do Vojaka. Na prilazu
Oštrom naletismo na krcato stablo zrelih kruškica (frušvić). Goran i ja opet se bacamo na
poklonjene vitamine. U nastavku često usput grickamo i ukusne bobice smreke. Kratki
predah uzimamo samo kod crkvice Sv. Mateja, a ručamo ispred planinarske kuće Skitača.
Spust do Crne punte je bolan; okruglo kamenje na cesti stalno tare bočne žuljeve na petama.
Konačno smo na Crnoj punti kod KT30, gdje službeno završava IPP. Osjećamo se pomalo
kao naši preci iz stoljeća sedmog, kada su prvi puta ugledali more. Preostaje još nekoliko
kilometara udesno po stazi nad morem do crkve Sv. Ivana i spust uz ogradu tupinoloma do
ceste iznad Koromačna. U 15,30 dolazi prijatelj po nas, u Raši ispijamo oproštajno pivo, te u
predvečerje stižemo kući u Pulu.

Osmi dan prohodali smo 21,2 km, uz ukupni uspon 710 m i spust 920 m.

Sveukupno na IPP-u prohodali smo 176 km, uz ukupni uspon i spust od 7200 m.
————————

Što reći nakon svega? Najprije hvala našim suprugama, koje su nas pustile na ovu
avanturu, ili kako one radije kažu – skitnju. Hvala svim planinarima i dobrim ljudima na
pomoći da pohod uspješno ostvarimo, a posebno ekipi iz Lovronci na gostoprimstvu. Ja
osobno moram zahvaliti Draganu što je bdio nad svakim korakom svoga starijeg kolege. I
Goranu, koji je iako u najboljoj kondiciji hodao na začelju, te svojim strpljivim karakterom
često resetirao moju nervozu zbog iscrpljenosti.

Umor je ubrzo nestao, a žuljevi zacijelili. Ostaje zauvijek u nama doživljaj iskonske
slobode u predivnoj božjoj prirodi. Taj vjetrić na licu, jesenski mirisi u zraku, susreti s ljudima i
nadasve – nezaboravni pogledi na svoj zavičaj, s planinskih vidikovaca na koje se odvaže
popeti malobrojni.

U Puli, 7. veljače 2019.

Tekst: Vladimir Rojnić
Dijagram: Goran Šepić
Fotografije: Goran Kos, Vladimir Rojnić

« 1 of 4 »